Trpanjsvi putevi vode u Trpanj

Kada s mora promatramo Trpanj, on nam se skriva između brda Miloševice a južne strane i sedam brežuljaka Glavica, sa njegove sjeverne strane. Uvijek zelen i svijež, pričinja nam se kao da je onaj čaš izronio iz valova kobaltno modrog Neretvanskog kanala. Malo koji dio Hrvatske obale u prirodnim geološkim varijacijama može usporediti sa ovima u Trpnju gdje se svako desetak koraka otvaraju drugačiji i gotovo čarobni vidici.
Prije 100 tinjak godina čak je i Aleksa Šantić opjevao Trpanj i njegove lijepote:

….Trpanj ćuti. Pred njim leži voda plava.
U daljini s lađe lanterna se žari.
U obruču spila, ko same utvari
Što iz mora streme, mali zaton spava….

Aleksa Šantić, Noć u Trpnju

Godinama se Šantić vraćao Trpanjskim uvalicama i sa balkončića hotela uživao u rumenilu sunčeva zalaza za Hvarom.

…. O drago more moje, ja te volim,
i sve ljepote ja bih za te dao.
Od tebe ništa milije mi nije!
Noću i danju tebi duša hrli;
Svrh tebe kruži, cjeliva te, grli,
i na tvom valu sunča se i grije….

Aleksa šantić, Pod jedrima

Češki pjesnik Jiri Mahen ( pravim imenom Antonin Vančura, 1882-1939.) u suton kolovoza 1928, opraštajući se od trpanjske plaže, kao u spomenar napisao je na cementnoj kabini svoje stihove:

… Ovdje ti sreću zli svijet ne može oduzeti.
Spokojstvu ovdje stremi ti duša sva.
Ovdje i more i nebo samo jednom odzvanja pjesmom
i istom riječju šumi Neretva…

Ako riječ Trpanj dolazi od glagola “trpjeti” onda su žitelji ovoga mjesta još u još u prvim njegovim početcima morali trpjeti i stoga, što im priroda nije dala dovoljno meke, plodne zemlje i prostrane ravnice na kojoj bi mogli razviti svoj poljodjelski rada sa uspjehom. Morali su teško trpjeti gledajući kako im je seoce zatvoreno sa sjevera neplodnim Glavicama punih hridi i škrtih škrapa, a s južne im se strane u neposrednoj blizini nadvila Miloševica i dalje Viter i Prvač Dol. Pa tako se ovo selo uvrtilo između krša i stijena poput nekog svrdla, što najbolje odgovara talijanskom nazivu svrdla – trpano.

Možda je naziv Trpnja i grčkog porijekla, u značenju srp, jer hridine koje stršeći iz mora zaklanjaju njegovo pristanište zaista podsjećaju na srp.

Kroz minula stoljeća Neretvanski kanal bio je veoma prometna trgovačka ruta, koju su križale granice država koje su se mijenjale, ali se promet nikada nije prekidao. Tu su grčki brodovi prenosili terete perunike iz Neretve u Korint, za izradu miomirisa. i Rimljani su tu veslali s amforama pumin vina.

Po tom kanalu neretvanski knezovi naplaćivali su “tributum pacis” – nek se znade da tim plavim pučinama oni gospodare.

Na trpanjskoj obali rimski osvajači zatekli su naselje ilirskih plerejaca na padinama Gradine, vrsne izvidnice prema Biokovu i Kanalu. Na vrhu tog brežuljka, u kasnoj antici, u nemirnom početku 6. stoljeća, kada Goti vladaju Dalmacijom, bizantski car Justinijan vodi borbu za ponovno osvajanje obale, te da-bi osigurao pomorski put uz našu obalu podiže niz utvrda, pa je najvjerojatnije tada nastala i trpanjska Gradina.

Gradina svjedoči da je tu tekao kontinuitet života. Tu je svako razdoblje nadograđivalo i preuređivalo naslijeđene ostatke ranijeg života.

Na samom podanku Gradine, na predjelu zvanom Bare, 1922 god. naišlo se na tragove mozaika. Na tom istom mjestu, koje danas dijelom prekriva zgrada ljekarne, 1963. god. otkriveni su zidovi villae rusticate, nađena je baza antičkog stupa i rimska nadgrobna ploča sa kraja 2. stoljeća ili iz 3. stoljeća naše ere. Natpis na njoj prema slobodnom prijevodu prof. Marina Zaninovića, glasio bi:

“Bogovima Manima, Piju drugu ( sudrugu ili mužu ) nadgrobni natpis je postavila i živjela s njim osam godina i jedan dan, kada je umro ( bio je star ) 23 godine, Crispinilla”

Stari Trpanjci vjerovali su dubrovačkom povjesničaru Jakovu Lukariću da je antičku utvrdu zvanu Tarpano ili Tarponio, razorio Julije Cezar, dok je vodio rat sa ilirima, pa su zamišljene kule svoje Gradine uzeli za svoj grob.

Rimske ostatke prekrio je debeli sloj zemlje koju je stoljećima nanosio potok, oplođujući trpanjsko polje.

Središnji, stari dio Trpnja njegovi stanovnici nazivaju “Selo”, a pod tom riječi naša srednjovjekovna terminologija razumjevala je kmetsko naselje. Kada je dubrovačka komisija, koja je vršila reviziju zemljišnih dijelova, 1396. stigla u Trpanj, u knjigu katastika je ubilježila: “ Našli smo jedno mjesto koje se zove Trpanj ( Terpen ) uz neretvansko more, u kojem su četiri dijela : Braće Dobre i Luke De Gambe dva i po dijela Braće Marka i Petra Bucinčića jedan i po dio. Trpanj je jedna dolina sa vinogradima i zemljama duga od istoka prema zapadu 430 sežanja (passusa). Graniči od sjeveroistoka s morem i sa ravnicom koja je široka od jugoistoka do sjeverozapada po prilici oko 85 sežanja. Sa zapada graniči morem, sa sjevera morem. Od istoka granicom s Osobjave. Prema Vrućici do tjesnaca Prosik. Na zboru je zahtjevano da se oko vode Orah ostavi pola zlatice zemlje, kako je to bilo od davnina.” Na ulazu u naselje sa zapadne strane stajala je crkvica Sv. Mihovila --- posvećena simboličnoj borbi protiv mračnih vjerovanja i obrani od zlih sila.

---

NARODNA NOŠNJA

Ženska nošnja bila je vrlo zanimljiva i originalna: na glavi slamnati klobučić (kapelin), s vrpcom naokolo. Oko vrata lijepo izvezene čipke na ovratniku bijele košulje, i svijetli rubac, jaketica žive boje, šarena sa stiliziranim ružama, urezana nešto ispod vrata, a oko vrata, preko grudi, zlatna kolajna s velikim zlatnim zrnima, nazvana “peružina”, jer je taj ženski nakit došao amo preko Dubrovnika, iz Peruggie. Od pasa do tla duga suknja (kotula, pandio), iz čvrste vunice, u tri boje: gornji dio modar, po srijedi žuti obruč, ispod njega crveni donji dio suknje. Na nogana crvene papuče. Pod slamnatim šeširićem udate su žene nosile šareni rubac u obliku trokuta, čiji se krajevi spuštaju dolje prema vratu, uokvirujući lice. Šarena svilena vrpca, koja je ovijala šeširić vezala se “na fjok”, od kojeg su visjela dva kraka. Vrpca je ukrašavana bijelim nojevim perjem i umjetnim šarenim cvijetićima, što sui h mornari donosili s dalekih putovanja. Muška odjeća, koju su nosili ribari, sastojala se od tamnoplavih hlača s rastrižom (parapetom) po mornarsku. Hlače su vezivane crnim pojasom. Od istog materijala i boje bila je jaketa s dugmadi zlatne boje. Na nozi su bile papuče, a na glavi kappa, također tamnoplave boje, koja je sličila na odrezanu čarapu s privezanim krajem.

---

RIBARSTVO

Ribarstvo je u Trpnju staro koliko i samo naselje. Za vrijeme Dubrovačke Republike ribari su bili dužni prevoziti sol iz Malog Stona u Neretvu, za što su trpanjski ribari gradili posebne brodove, zvane solarice. To su u stvari bile barke s nešto manjim gazom. Odlukom Velikog vijeća, od 26.iV.1560., ribari koji su prevozili sol bili su oslobođeni napornih radova u solani. Uz ribarstvo, u Trpnju je bilo razvijeno i pomorstvo, pa je Trpanj bio centar pelješke obalne plovidbe. Na vrhuncu svoje pomorske aktivnosti Trpanjci su imali 14 jedrenjaka, s ukupno 8000 brutto reg. tona brodova. Pomorstvo naročito cvijeta u razdoblju od 1840-1885.god. Trpanj je bio glavna izvozna luka za slanu ribu u Dubrovačkoj Republici. Trpanjci su u 18. stoljeću uvozili slanu ribu iz Sućurja, koji se nalazio po mletačkom vlašću, i izvozili je skupa sa svojom. Od početka 18. stoljeća Trpanjci u Senigalliji ( kod Ankone ) imaju svoje barake za skladištenje slane ribe i ostale robe u vrijeme tamošnjeg sajma. Konvoji trpanjskih jedrenjaka nisu se vračali prazni. Donosili su kolonijalnu robu, tkanine, posuđe. U Trpnju je cvjetala trgovina a flota jedrenjaka bila je u stalnom porastu. U godinama dobra ulova na sajmu se znalo zaraditi i do 30 000 fiorina. Dugo se pamtio podvig trpanjskog barka “UNDiNE”, koji je u 94 dana iz Trsta, preko Marselja i Engleske, stigao u New York.

---

TRGOVINA

Trpanj je već početkom 19. stoljeća bio sjedište trgovine i prometa u Neretvanskom kanalu. Na Pelješcu su samo u Trpnju postojale trgovine raznom robom. Tu su se snadbijevali stanovnici od Lovišta do Stona, iz Metkovića, Vrgorske krajine, iz Donje Neretve, Sućurja.

---

TRPANJSKA OPĆINA

Vice Agustinović Petrov, posljednji kancelar janjinskog kapetana, u toj službi spominje se oko 1798. godine. Kada su francuske vlasti 30.Xi.1811. uspostavile u Trpnju općinu, kojo su uz Trpanj pripale obje Vrućice i Duba, s ukupno 807 stanovnika, najvjerojatnije se na njenom čelu nalazio Vice Agustinović, koji je poslije uspostave austrijske vlasti 1813. postao prvi sindik trpanjske općine.

---

CARINARNICA

Trpanj je bio glavna izvozna luka za slanu ribu u Dubrovačkoj Republici. Odlukom senata od 19. lipnja 1674.god. slana riba, namjenjena izvozu, može se krcati u brodove osim u Dubrovniku još jedino u Trpnju. iz trpanjske luke jedrenjaci su odvozili i ulje i vino, a donosili naročito iz Senigallije kod Ankone, raznu manufakturnu robu, namjenjenu trpanjskim trgovcima. Carinarnica, otvorena pod Republikom, ostala je u Trpnju i za vrijeme Austrije i djelovala sve do 30. travnja 1922. godine. Oko 1878.god. Trpanj je dobio Lloydovu poslovnicu. Nakon Lloyda i ostala parobrodarska društva uspostavljaju brodske veze koje tiču Trpanj, te otvaraju svoje poslovnice.

---

OTKUD TRPANJCI FARAUNI

Trpanjci su kao i svi Dalmatinski trgovci, nabavljali svoju robu kod Talijanskih veletrgovaca u Trstu , naravno, pri tom se dopisivali na talijanskom jeziku. Rodoljub ivo Cibilić, Trpanjac, veletrgovac u Aleksandriji, dopisnik “Obzora” i zadarskog “ Narodnog lista” predlagao je trpanjskim trgovcima da prisile talijanske trgovce na dopisivanje hrvatskim jezikom, tad bi ne samo mnogi naši sinovi našli mjesta kod njih kao dopisnici, već bi tako odali dužno poštovanje svom materinskom jeziku. Na svečanoj večeri održanoj u hrvatskoj čitaonici u Trpnju, 15. kolovoza 1893. godine, trpanjski trgovci jednoglasno su zaključili “ da se zavjere, da će se u svim svojim poslovima služiti isključivo hrvatskim jezikom, da će u hrvatskom jeziku svoje dopisivanje voditi, te da će odbiti svakog trgovačkog poslovača, koji ne bude hrvatski govorio” ( “Narodni list” br.58, 1893.god.). O tome je sastavljena kolorednica koju su prisutni potpisali, a zadarski “Narodni list”, u svom 69. broju, od 30. kolovoza 1893 godine, objavio na naslovnoj stranici. Razljućeni autonomaši u svom listu “ il Dalmata “ reagirali su objavljivanjem satirične pjesme protiv Trpanjaca. Autor satire A. Piasevoli, viši upravni činovnik dalmatinskog namjesništva, na pogrdan naćin iznosi ---- kako je nastala faraunska raca u Trpnju ---- križenjem jedne latinske mazge i egipatske magarice. Plod ovog križanja je faraunski bastard, koji se je iznevjerio svome, dakako, latinsko-talijanskom porijeklu. Žalac satiričara uperen je na predvodnike narodnog pokreta u Trpnju don Mata Štuka i iva Cibilića.

---

NOGOMETNI KLUB FARAON

Nogometna lopta dospjela je u Trpanj neposredno nakon prvog svjetskog rata. Najprije se igralo na obali, odakle se loptom preselilo u Selo. U prolječe 1921.god. grupa mladića odlučila je osnovati prvi nogometni klub na Pelješcu, a za njegovo ime “ FARAON” nije bilo dvoumljenja. U borbi za hrvatski jezik ozlojeđeni talijanaši prozvali su Trpanjce Faraunima, pa su oni na ovako stečen naziv uvijek bili ponosni.

---

TURISTIČKO DRUŠTVO I RAZVOJ TURIZMA

Općinsko vijeće, na sjednici od 21. lipnja 1907, izabralo je povjerenstvo “ za gradjevni ures”, koje se sastojalo od tri vijećnika. isto vijeće 19. svibnja 1910 godine imenovalo je Odbor za poljepšanje Trpnja. isti odbor inicira osnivanje Društva za saobračaj stranaca i poljepšanje mjesta. Ovo su bili prvi organizacioni oblici koji okupljaju entuzijaste kojima na srcu leži poljepšanje mjesta, a s tim i unapređenje turizma u Trpnju. Stranci ne dolaze u Trpanj samo radi kupanja, već mnogi dolaze i radi lova na čaglje. Tako 1888 god. knez Ivan II Lichtenstein nekoliko dana po Vinoštima lovi čaglje, a 9. listopada 1907. iz istih razloga u trpanj je došao i prijestolonaslijednik Karlo Franjo Josip, kasnije car.

---